GRAD CRES

Grad Cres milijunima godina izložen vjetrovima i valovima, stvaranju i rušenju svakog je dana ljepši, podatniji, draži, privlačniji i traženiji. On pruža jedan veliki trenutak - susret s prirodom: čovjekovo mjesto u prirodi onakvo kakvo je bilo nekada u iskonu, prije nego li se našao u raljama civilizacije koja je neminovno čini osamljenim i otuđenim.

Ovaj krajobraz čovječnosti i mjere budi vjeru u svijet koji može biti i drugačiji no što jest - svijet dobrog življenja i zadovoljstva u čistoj sredini bez prijetnje ekološke tragedije. Put po otoku, plovidba obalom, penjanje uz visove, susreti s ljudima učinit ce da svatko nađe svoj tračak zadovoljstva i trenutak sreće.

Grad Cres je ures otoka Cresa i najveće je njegovo naselje. Smjestio se na sjeveroistočnom dijelu dubokog i odlično zaklonjenog zaljeva prepunog prostranih osunčanih kupališnih mjesta. Grad su stoljećima strpljivo stvarali težaci i mornari.

"Navigare necesse est". To je potreba čovjeka za onim elementom koji je izvor života, za onom iskonskom snagom koje se svaki iskusan pomorac plaši, ali koja ga neizbjezno privlači i preporođuje mu tijelo i duh.

Ulazeći u creski akvatorij, osjećate da se nalazite pred fascinantnom ljepotom koju morate tek otkriti. Dugačka obala koja se strmoglavljuje prema moru, zaodjenuta gustom mediteranskom vegetacijom, izgleda kao homogen i neprobojan plast, isprekidan zasljepljujućim bijelinama plaža.

Zrcaljenje vode otkriva duboke uvale u kojima se mogu usidriti oni koji se žele osamiti i živjeti u skladu sa prirodnim zakonitostima svemira. Tko, međutim traži veći komfor i nova poznanstva, sigurno će sve to naći u marinama creskog i lošinjskog zaljeva.

Najznačajnije kulturno-povijesne građevine u Cresu su:

• Troja gradska vrata, Bragadina, Marcela i vrata Sv. Mikule iz 16. st
• Okrugla, ugaona kula na sjeverozapadnom dijelu grada
• Crkva Sv. Izidora iz 12. st.
• Niz gotičkih, kasnogotičkih i renesansnih crkvica i crkava od kojih je najznacajnija crkva Sv. Marije Snježne iz 16. st. i zvonikom iz 18. st.
• Gradska lođa sa stupom sramote
• Franjevački samostan iz približno 1300 g. s crkvom Sv. Franje iz 14. st. i zvonikom iz 18. st.
• Ženski benediktinski samostan iz 15. st.
• Palača obitelji Petris iz 15. st. u kojoj je smješten muzej
• Niz drugih renesansnih palača creskih plemenitih obitelji

ACI MARINA CRES

ACI marina Cres nalazi se na južnoj strani Creske luke u dugačkoj zaštićenoj uvali na zapadnoj obali otoka Cresa. Otvorena je tijekom cijele godine.

Marina raspolaže s 450 vezova i 120 mjesta za jedrilice na kopnu. Svi vezovi imaju priključke vode i struje.

U Marini se na raspolaganju: Recepcija, mjenjačnica, restoran, kafić, sanitarni čvor,  praonica rublja, prodavaonica prehrambenih namirnica, prodavaonica nautičke opreme, servisna radionica, dizalica nosivosti 10 t, pokretna dizalica nosivosti 30 t, igla za skidanje jarbola (20 m), parkiralište za osobna vozila, te crpka za gorivo u sjevernom dijelu marine. Marina nudi mogućnost smještaja u 8 komfornih apartmana. ACI marina Cres je zadovoljila najstroža ekološka mjerila u pogledu sigurnosti te čistoće vode i okoliša te joj je dodijeljeno visoko priznanje “Europska plava zastava”.

Creskoj luci prilazi se kroz 400 m široki kanal. Za orijentaciju pri uplovljavanju u luku Cres služe svjetionici na rtu Kovačine (B Bl (2) 6s 9m 8M) i na rtu Križice (Z Bl 3s 9m 4M). Točna pozicija svjetionika na rtu Kovačine je 44°57,6’ N 14°23,7’ E.

Nakon ulaska u kanal između ta dva svjetionika dobro je vidljiv svjetionik na rtu Melin (C Bl 3s 6m 3M ). U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se podvodna hrid te je od rta potrebno ploviti na udaljenosti od najmanje 50 m. Ulaz u ACI marinu Cres označen je lučkim svjetlima.

Na glavi lukobrana marine nalazi se crveni svjetionik (C Bl (2) 5s 7m 3M), a na otočiću Martinski zeleni svjetionik (Z Bl (2) 5s 7m 3M). Od rta Kovačine do marine brzina kretanja je ograničena na 5 čvorova, a u akvatoriju marine na 2 čvora.

Napomena: Preporuča se koristiti službene pomorske navigacijske karte izdanja HHI – Split: 100-16, 100-18, 50-3, MK-6 i Plan 20.
 

BJELOGLAVI SUP

Bjeloglavi sup je tradicionalna maskota ORC regata u Cresu. Riječki jedriličarski klub ovom inicijativom pruža potporu Eko Centru Caput Insulae u Belom za njihov program integralne zaštite bjeloglavih supova. Zaštita bjeloglavih supova temeljni je projekt  Eko Centra Caput Insulae – Beli, čiji je cilj osigurati opstanak ove vrste na otoku Cresu i Hrvatskoj.

Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) jedna je od najvećih prirodnih vrijednosti Tramuntane i otoka Cresa. U dva Posebna ornitološka rezervata («Podokladi» na srednjem i «Kruna» na sjevernom dijelu otoka) obitava više od 70 gnijezdećih parova. Rezervat na Tramuntani dobio je ime po Kruni, litici u Podbelom na kojoj gnijezda od pamtivjeka svija nekoliko pari orli kako Bejani zovu bjeloglave supove. Otočka populacija koja obitava na Cresu (te Krku i Prviću), jedinstvena je stoga što ovdje supovi gnijezda svijaju na okomitim liticama tik nad morem – ponekad i manje od 10m iznad morske površine.

Bjeloglavi sup jedna je od najvećih ptica koje lete, raspona krila i do 2.80 m, a može doseći težinu i do 15 kg. Dugoživuća je vrsta i neki su supovi doživjeli 60 godina. Godišnje ženka snese 1 jaje, nekad već u prosincu, na kojem se zatim redovito tijekom gotovo dva mjeseca izmjenjuju oba roditelja. Po izvaljivanju, mladi raste u gnijezdu oko 4 mjeseca, prije nego se otisne u samostalnu potragu za hranom. Ipak, još je mjesec-dva vezan uz roditelje koji ga podučavaju letjeti.Po osamostaljivanju, mladi napušta koloniju i kreće na lutanje: na sjever u Alpe, te na jug sve do srednje Afrike.  Kad nakon pet godina spolno sazrije, pronalazi bračnog partnera i zatim se vraća sviti gnijezdo, ponekad upravo na litici na kojoj je rođen. Leti brzinom i do 120 km/h, iako prilikom potrage za hranom obično jedri, bez mahanja krilima, brzinom od 40-60 km/h.

Bjeloglavi supovi hrane se isključivo uginulim životinjama i ne napadaju živi plijen. Pronalazeći strvine i hraneći se njima zaustavljaju zarazu i tako sprečavaju stočne epidemije. No, strvine su hrana koja se pojavljuje neredovito, pa se u supova razvio druževan život: gnijezde u kolonijama s većim brojem jedinki, a i u potragu za hranom kreću u grupama.

Danas bez postojanja tradicijskog ovčarenja pri kojem ovce čitavu godinu ostaju vani (pa je u takvih ovaca povećana smrtnost) ne bi bilo niti supova. Tako supovi posredno ovise o čovjeku – ovčaru, ali i čovjek o njima – posebice na kršu gdje ne može zakapati uginule ovce. Zahvaljujući takvoj vezi, koja traje već više tisuća godina, supovi su još uvijek jedan od najljepših ukrasa našeg neba.

na vrh ↑